Od Novosadskog dogovora iz 1954. godine, gde je proklamovana ravnopravnost između ćirilice i latinice, ćirilica je, nažalost, postepeno postala sekundarno pismo kod Srba, a njena upotreba je danas svedena na tek desetak procenata u javnom prostoru. Tokom proteklih 70 godina mnogi stručnjaci, političari i lingvisti upozoravali su na ovu tendenciju, ukazujući na opasnost da ćirilica, bez adekvatne zaštite, potpuno nestane iz upotrebe kao nacionalno pismo.
Iako je Ustavom Srbije iz 2006. godine definisano da su srpski jezik i ćiriličko pismo u službenoj upotrebi, realnost je drugačija. Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama iz 1991. godine, koji je zasnovan na hrvatskoj komunističkoj jezičnoj politici, ograničava ovu službenu upotrebu na državne organe, što čini manje od 10% celokupne javne sfere, gde pretežno dominira latinica.
Konkretni koraci ministra kulture
Ministar kulture Nikola Selaković je konačno prešao sa deklarativnih na konkretne mere zaštite ćirilice, najavljujući tri ključne inicijative na Vukovom saboru u Tršiću. Ove mere su:
- Nabavka “dvoazbučnih” tastatura za javne ustanove, koje omogućavaju korišćenje i ćirilice i latinice.
- Otkup isključivo ćiriličkih izdanja za nacionalne biblioteke, počevši od sledeće godine.
- Raspisivanje konkursa za mlade dizajnere radi izrade novih ćiriličkih fontova.
Selaković je istakao da je ćirilica temelj srpskog nacionalnog identiteta i da mora imati prioritet u okviru državne brige. Prva mera, koja se odnosi na “dvoazbučne” tastature, ima simboličku vrednost, jer će svakodnevno podsećati na važnost korišćenja ćirilice.
Najvažnija među ovim inicijativama svakako je otkup samo ćiriličkih izdanja za javne biblioteke. Ova mera izazvala je negativne reakcije među privatnim izdavačima, koji smatraju da su latinička izdanja isplativija na tržištu, posebno zbog prodaje u državama regiona. Međutim, ministar je naglasio da, kao što latinička izdanja imaju prednost u tim državama, ćirilička izdanja moraju biti favorizovana u Srbiji, kako bi postala ravnopravna na tržištu.
Zaštita kulturnog nasleđa
Ministar Selaković je skrenuo pažnju na činjenicu da latinička izdanja srpskih autora ne doprinose srpskoj kulturnoj baštini, jer se prema međunarodnim standardima knjiže kao deo hrvatske baštine. Jedino što je štampano na ćirilici smatra se delom srpske kulturne baštine, što je dodatni razlog za prioritizaciju ćiriličkih izdanja.
Srbija sada ima šansu da zaštiti svoje nacionalno pismo kroz ove početne konkretne mere. Međutim, bez promene Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, koji je na snazi već 35 godina, sve ove inicijative biće ograničene. Taj zakon, koji štiti interese drugih, a ne srpskog jezika i ćirilice, mora biti izmenjen kako bi se stvorili bolji uslovi za očuvanje srpskog jezika i pisma.
