Pacijenti koji ne mogu da govore, pomeraju se ili odgovaraju na pitanja lekara možda su svesniji svog okruženja nego što klinički pregled pokazuje. Nova tehnologija koju su razvili naučnici sa Univerziteta Kolumbija omogućila je pojedinim pacijentima sa teškim oštećenjem mozga da pomoću moždane aktivnosti upravljaju zvučnim signalima, bez hirurškog ugrađivanja uređaja.
Ovo istraživanje otvara mogućnost razvoja načina komunikacije za ljude čija je svest očuvana, ali ne mogu da je pokažu pokretima ili govorom. Ipak, sistem je još u ranoj fazi i ne omogućava pacijentima da slobodno izgovaraju reči ili neposredno saopštavaju svoje potrebe.
Kako moždani signali postaju zvuk
Tim predvođen neurologom Janom Klasenom sa Univerziteta Kolumbija razvio je neinvazivni interfejs između mozga i računara koji registruje električnu aktivnost mozga i pretvara je u promene zvučnog signala. Za razliku od sistema koji zahtevaju ugradnju elektroda ili čipova, ova tehnologija koristi EEG elektrode postavljene na glavu pacijenta. Na taj način moždani signali mogu da se prate bez operacije, što je posebno važno za teško obolele osobe na intenzivnoj nezi.
Tokom ispitivanja pacijenti su preko slušalica slušali zvučni signal i dobijali uputstvo da pokušaju da otvore i zatvore šaku. Računar je u realnom vremenu analizirao moždanu aktivnost povezanu sa pokušajem pokreta, a zatim je menjao frekvenciju zvuka. Promena tona služila je kao pokazatelj da mozak reaguje na zadatak, čak i kada se pokret nije mogao videti spolja.
U istraživanju je učestvovao 41 pacijent sa teškim akutnim oštećenjem mozga koji tokom standardnog kliničkog pregleda nije pokazivao očekivane reakcije. Posle kratke obuke, približno svaki treći uspeo je da utiče na zvuk isključivo moždanom aktivnošću, u nekim slučajevima svega nekoliko dana nakon povrede. Rezultati ukazuju na to da kod dela pacijenata odsustvo vidljivog odgovora ne znači nužno i odsustvo svesti.
Skrivena svest može ostati neprimećena
Jedan od ključnih pojmova u ovom istraživanju jeste kognitivno-motorna disocijacija (CMD). To je stanje u kojem osoba može da razume uputstva i mentalno odgovori na njih, ali ne može da izvede traženi pokret zbog poremećaja u komunikaciji između moždanih centara i tela. Takvi pacijenti mogu delovati kao da ne reaguju na okolinu, iako određene kognitivne sposobnosti ostaju očuvane.
Među pacijentima koji su uspeli da upravljaju zvukom bili su i oni kod kojih je CMD prethodno potvrđena drugim testiranjem. To je važno jer standardni pregled, zasnovan na govoru, pokretima ili praćenju naredbi, ne može uvek da otkrije koliko je svest očuvana. Kada pacijent ne može da odgovori, lekarima je teže da procene njegovo stanje i utvrde koje funkcije mozga i dalje rade.
Ranija istraživanja istog tima ukazala su na znake skrivene svesti kod približno 15 odsto pacijenata koji nisu reagovali na naredbe. Iako se takvi nalazi ne mogu automatski primeniti na svakog pacijenta u komi ili sa teškim oštećenjem mozga, oni ukazuju na značaj dodatnih metoda procene. Pouzdanije prepoznavanje očuvane svesti moglo bi da doprinese preciznijoj proceni stanja i planiranju daljeg lečenja, ali samo po sebi ne garantuje oporavak.
Put ka komunikaciji sa porodicom i lekarima
Istraživači ovaj sistem smatraju početnim korakom ka tehnologiji koja bi pacijentima bez mogućnosti govora mogla da omogući da prenesu jednostavne poruke. U budućnosti bi slični interfejsi mogli da se razviju tako da razlikuju odgovore na osnovna pitanja ili registruju namerne signale povezane sa određenim potrebama. Za sada, međutim, upravljanje zvučnim tonom nije isto što i pouzdana komunikacija i ne može se koristiti kao dokaz da pacijent može da odgovori na svako pitanje.
Jedan od dugoročnih ciljeva jeste da pacijenti mogu da daju do znanja da li osećaju bol, glad, žeđ ili neku drugu neprijatnost. Takva mogućnost bila bi značajna i za medicinsko osoblje i za porodice, jer bi olakšala razumevanje stanja osobe koja ne može da govori niti da pokaže šta joj je potrebno. Pre nego što se to ostvari, sistem će morati da bude dodatno ispitan kako bi se utvrdila njegova pouzdanost kod različitih vrsta povreda i u različitim fazama oporavka.
Nova tehnologija ne znači da će svi pacijenti koji ne reaguju uskoro moći da komuniciraju, niti da će zameniti postojeće neurološke preglede. Njen značaj je u tome što pruža dodatni način za otkrivanje moždane aktivnosti koja inače može ostati neprimećena. Ako dalja istraživanja potvrde rezultate, pretvaranje moždanih signala u zvuk moglo bi jednog dana da omogući pojedinim pacijentima da ponovo uspostave makar osnovni kontakt sa svetom oko sebe.
